ko su robovi milostivog

(Komentar 63. – 77. ajeta sure El – Furkan)

Kraj sure El-Furkan, Milostivi je ostavio za kazivanjem o svojim robovima. Tu su pobrojana neka svojstva iskrenih Allahovih vjernika, zbog cega ih je On, subhanehu ve teala, nazvao ibadur – rahman i zbog cega im je pripremio džennetske odaje u kojima ce vjecno boraviti. Spomenut cemo ajete koji govore o Allahovim, dž.š, robovima i ukratko se osvrnuti na njihovo znacenje.

”A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama”!

Robovi Milostivog su oni koji dostojanstveno, skrušeno i mirno hode zemljom. U njihovim pokretima se ne primjecuje nadmenost, raskalašenost i oholost koju je Allah dž.š, u negativnom kontekstu, u drugom ajetu spomenuo rekavši: “I iz oholosti, ne okreci lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.”
Skrušeno hodanje mora imati mjeru. Ne smije izgledati poput hodanja bolesnog i nemocnog. Hazreti Omer, r.a, ukorio je mladica koji je iz pobožnosti imao pokrete oronulog starca. Hodanje Allahova poslanika, s.a.v.s, izgledalo je kao da se spuštao niz strminu. Pojam hevnen, spomenut u ajetu, ima znacenje smirenosti i staloženosti.

Govor pravih mu’mina je takode dostojanstven, umjeren i odmjeren. Kada sa bestidnicima i raskalašnicima razgovaraju, ne uzvracaju istom mjerom, nego tok razgovora nastoje usmjeriti ka pozitivnom ishodu; u protivnom, sustežu se od daljnjeg polemisanja. Na kraju reknu, “mir vama” ili dovu ucine. Imam Ahmed prenosi od Nu’mana bin Mukrina el-Muzenija, koji kaže
TÇá NÓcá Aáál Oáe Aáál Úáíl c Óáas c ÓC NEá NEá ÚäDl ÝEÚá AáaÓCcC íTcá Úáíß AáÓáÇa, ÝTÇá NÓcá A áál Oáe Aáál Úáíl c Óáa AarÇ Çä aáßÇ CíäßaÇ íÐlC Úäß?ßáaÇ ÔEaß...
da je neki covjek opsovao i izgrdio drugog covjeka, a onaj što je bio vrijedan rece mu: “Neka je mir s tobom!” Poslanik, s.a.v.s, to je popratio rijecima: “Što se ovog tice, melek koji je izmedu vas, štititi ce te od njega, kad god te tako opsuje.”

“I oni koji provode noc pred Gospodarem svojim na tle padajuci i stojeci.”

Zatim je Milostivi spomenuo kako Njegovi iskreni robovi noci provode. Njihove nocI su najodabranije i najbolje jer ih provode u pokornosti i pobožnosti Allahu dž.š.
To je molitva poniznosti, unatoc njihovim dobrim djelima i pokornosti Njihovom Stvoritelju. Njihovo služenje Allahu Uzvišenome nije ih ucinilo ponosnim i oholim pa da umišljaju kako su oni Njegovi miljenici i po tom osnovu daleko od Allahove kazne u Džehennemu. Dapace, iako su pokorni, oni se boje kazne i najvecim stepenom poniznosti, u gluho doba noci, mole svoga Gospodara da ih od toga spasi, jer ovise samo o Njegovoj milosti. Uzvišeni ih opisuje u drugom ajetu kao one koji “nocu samo malo spavaju, i u praskozorje oprost od grijeha mole”. O njima Uzvišeni kaže i ovo : “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju”.

Bdijuci nocima oni Uzvišenoga mole: “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u džehennemu, jer je patnja u njemu doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište”.

Uvjereni u džehennemske patnje koje Svevišnji opisuje u Svojoj knjizi, oni se umiljavaju Gospodaru, u nadi da ce On preci preko hrdavih postupaka njihovih i da ce ih poštedjeti patnje u Džehennemu koja je neprolazna i nesnosna. Iako poslušni Allahu, dž.š, oni su brižni za svoj konacni ishod. Prožeti su osjecanjem straha i nade pa zato mole Uzvišenog da ih poštedi boravka u Džehennemu.

“I oni koji kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, vec se u tome drže sredine”.

Znaci, nisu rasipnici, prekomjerno ne troše i ne dijele iznad stvarnih mogucnosti. Ne škrtare prema drugima niti prema svojoj celjadi, tako im uskracujuci njihovo pravo. Oni pravedno postupaju držeci se sredine. Upravo onako kako se kaže u 29. ajetu sure El-Isra’. “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez icega ostao.”
Umjerenost u trošenju je garancija imucstva. Abdullah bin Mes’ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Nema siromaštva za onoga ko umjereno troši”.
Ebu Bekr prenosi od Huzejfe (a Huzejfa jedini ovo kazuje) i kaže: “Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao:
aÇ AÍÓä AáTOD Ýe AáUäe, c aÇ AÍÓä AáTOD Ýe AáÝTN, c aÇ AÍÓä AáTOD Ýe AáÚCÇDÉ
“Divna li je umjerenost u bogatstvu, divna li je umjerenost u siromaštvu i divna li je umjerenost u ibadetima.”

“I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtjeva, i koji ne bludnice; - a ko to radi, iskusice kaznu.”

U citiranom ajetu Uzvišeni je istaknuo tri velika grijeha od kojih se sustežu ibadur-rahman robovi Milostivog, a to su: robovanje nekom drugom mimo Allaha, ubistvo nedužne osobe i blud. Muhammed, s.a.v.s, je jednom bio upitan: “Koji je grijeh najveci?” a on je odgovorio: “Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio, da ubiješ svoje dijete bojeci se da ce ono jesti tvoju hranu i nafaku i da uciniš blud sa ženom svoga komšije.” Abdullah bin Mes’ud, r.a, navodi da je Allah, dž.š, kao potvrdu tim rijecima objavio ajet: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju”…

Stavivši blud u isti kontekst i ravan sa širkom i bespravnim ubistvom, Allah, subhanehu ve teala, želi ukazati na pogubnost tog grijeha i njegove štetne posljedice na ovom i buducem svijetu.
U komentaru ovog ajeta Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, upravo apostrofira dio koji govori o bludu (zinaluku). Tako on navodi predaju Ebu Bekr bin ebi ed-Dun’ja, a on od Hejsema bin Malika et-Taija da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “ Nakon širka, kao najveceg grijeha, nema veceg grijeha kod Allaha, nego da covjek stavi spermu u maternicu žene koja mu nije dozvoljena.”
Mudri Lukman ovako je savjetovao svoga sina: “Sine moj, cuvaj se bluda, pocetak mu je bojažljivost, a kraj kajanje.”

Allahov poslanik, s.a.v.s, jedanput je upitao ashabe, r.a:
TÇá NÓcá Aáál Oáe Aáál Úáíl c Óára áAOÍÇCl , aÇ ETcácä Ýe AáNäez TÇácÇ, ÍNal Aáál c NÓcál Ýlc ÍNÇa Çáe íca AáTíÇaÉ, ÝTÇá NÓcá Aáál Oáe Aáál Úáíl c Óáa áAOÍÇCls áAä íNäe AáNEá CÚÔN äÓcÉ AíÓN Úáíl aä Aä íNäe CÇaNAÉ EÇNl? TÇá ÝaÇ ETcácä Ýe AáÓNTÉz TÇácÇs ÍNalÇ Aáál c NÓcál Tle ÍNÇa. TÇá áAä íÓNT AáNEá aä ÚÔNÉ ACeÇE AíÓN Úáíl aä Aä íÓNT aä CíE EÇNl. Ç

«Šta velite za zinaluk?” Rekli su – Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s, su to zabranili do Sudnjeg dana. Poslanik, s.a.v.s, je dodao: «Da jedan od vas ucini blud sa deset žena lakše je nego da ucini blud sa ženom komšije. A šta kažete za kradu?» upitao je ashabe. Odgovorili su: «Allah i Poslanik su je zabranili i o tome nema dileme.» Vjerovjesnik je dodao: «Kad bi covjek pokrao kuce deseterice lakše je nego da pokrade kucu svoga komšije.”
Za sklad i slogu uže i šire muslimanske zajednice neophodni su dobri i cvrsti komšijski odnosi. Pojavom krade i bluda, a posebno ubistava, taj sklad se narušava, što se negativno odražava na džematski život muslimana. Stoga su šerijatom te pojave strogo zabranjene i neprimjerene su onima koji se žele svrstati u red pravih i iskrenih Allahovih robova.

Istaknuvši tri katastrofalna grijeha Allah, dž.š, završavajuci ajet veli: “A ko to radi, iskusit ce kaznu.” Odmah u nastavku Svemoguci govori o vrsti i trajanju kazne rekavši:
“Patnja ce mu se na onom svijetu umnogostruciti, i u njoj ce prezren vjecno ostati.”

Po imami Mevdudijevom mišljenju, to može imati dvojako znacenje: 1. njegova kazna nece imati kraja, nego ce ponavljati; 2. onaj ko osim svog bezvjerja i idolopoklonstva cini i dalje prekršaje, za svaki prekršAj bice kažnjen pojedinacno; on je kriv za svaki od svojih pojedinacnih grijeha.

Ono što daje nadu i lišava i najtežeg grešnika patnji u Džehenemu jeste iskrena tevba o kojoj se govori u nastavku kazivanja o ibadur-rahman robovima Milostivog. Uzvišeni veli: “ A oni koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela cine, Allah ce njihova hrdava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je. A onaj koji se bude pokajao i dobra djela cinio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.”

Spomenuti ajeti slikovito govore o bezgranicnosti Allahove, dž.š, milosti. Nakon ucinjenih teških grijeha, ukoliko se covjek pokaje i zatraži oprost još na ovom svijetu, Allah, dž.š, ce mu, ima nade, oprostiti. Ali, u ajetima se navode uvjeti koji su pokazatelj iskrenog preobracenja. Na pocetku se istice kajanje i odbacivanje neposlušnosti a na kraju je okretanje prema vrlinama i dobrim djelima kao dokaz iskrenog vracanja Allahu, dž.š.
U vezi sa zamjenom loših u dobra djela postoje dva mišljenja. Izdvajamo stav Seid bin Džubejra koji kaže da se pod zamjenom loših u dobra djela, poslije tevbe, misli na obožavanje Allaha, dž.š, poslije obožavanja kipova, na borbu s mušricima poslije borbe s muslimanima, na ženidbu s vjernicama poslije ženidbe s ženama višebožaca.
Drugo mišljenje je da ce Allah, dž.š, nakon iskrene tevbe i dobrocinstva, loše postupke prestupnika, Svojom svemilošcu pretvoriti u dobra djela. Kao potvrda tome navodi se hadis kojeg prenosi Džabir od Mekhula da je
EÇÁ NEá Çáe AáäCe Oáe Aáál Úáíl c Óára ÔCÎ ßCíN íDÚa Úáe ÚOÇ ál ÝTÇás íÇ NÓcá Aáál Çär áe UDNÇE c ÝENÇE? Ýlá íUÝN áez ÝTÇás Oáe Aáál Úáíl c Óáras AáÓE EÔlD Aä áÂÇál ÇáÇ Aáálz nÇá Cáe c AÔlD Aäß NÓcá Aáál? ÝTÇá Oáe Aáál Úáíl c Óáas TD UÝN áß.Ç

jedan starac došao pred Resulullaha, s.a.v.s, govoreci o svojim grijesima koji, «kada bi se razdjelili na sve stanovnike zemlje, upropastili bi ih», nakon cega je Allahov Poslanik upitao: - Jesi li musliman? a ovaj je posvjedocio da je samo Allah bog koji nema sudruga i da je Muhammed, s.a.v.s, Njegov rob i poslanik. Vjerovjesnik, a.s, je rekao: “Allah ti je oprostio bez obzira što si takav, promijenio ti je zla djela u dobra.» covjek je priupitao da se uvjeri: «Allahov Poslanice, zar moje vjerolomstvo i razvrat?» Nakon toga je covjek otišao velicajuci Allaha i uceci, La ilahe illallah. Potvrdujuci Svoju svemilost prema robovima koji se istinski pokaju, On im oprašta grijehe bez obzira na brojnost i težinu, rekavši u drugom ajetu: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”

“I oni koji ne svjedoce lažno, i koji prolazeci pored onoga što ih se ne tice, prolaze dostojanstveno.”

To su takode odlike robova Milostivog. Oni ne lažu namjerno, jer strahuju od nanošenja nepravde drugome, a to se ubraja u velike grijehe. U vezi s lažnim govorom i lažnim svjedocenjem Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Hocete li da vam kažem koji su najveci grijesi?” Ashabi su potvrdno odgovorili a on je dodao: “Širk, pripisivanje Allahu druga, i neposlušnost roditeljima.” Poslank, s.a.v.s, bio je na nešto naslonjen, uspravio se i potom nastavio: “Svakako, još lažan govor i lažno svjedocenje, lažan govor i lažno svjedocenje... «'To je toliko ponavljao da smo mi poceli u sebi govoriti: Da hoce prestati.”
Uz lažan govor i lažno svjedocenje u ajetu se navodi i beskorisan govor, lagv.
Robovi Milostivog, ne bave se štetnim i beskorisnim govorom, niti prisustvuju sjelima gdje se takav govor može cuti. Oni su poput pcele kad naide na strvinu ili nešto s neprijatnim mirisom, hitro ga zaobidu, produžavajuci ka svom cilju. Izrazom, lagv u navedenom ajetu, želi se ukazati na nedolicnost sudjelovanja u besmislenom brbljanju, nepristojnim dosjetkama, praznom hvalisanju i slicno. Ibn ebi Hatim, u sahih-predaji, prenosi od Ibrahim bin Mejsera: “Ibn Mes'ud je jednom prilikom prolazio pored mjesta gdje je bila neka zabava i nije se zaustavljao, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ibn Mes'ud osvanuo je i omrknuo plemenit.”

“I oni koji kada budu opomenuti ajetima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu.”

Pravi mu'mini nisu ravnodušni na dokaze Milostivog, naprotiv, “njihova srca se strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se rijeci Njegove kazuju, vjerovanje im ucvršcuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.”
Pravi robovi Allahovi, kako veli imam Mevdudi, ne ponašaju se prema Objavi kao da su slijepi ili gluhi i ne zatvaraju namjerno pred tim oci, nego ih se to duboko doima. Oni slijede i provode ono na što su pozvani i drže se daleko od svega što im je zabranjeno. Nisu kao nevjernici koji u svome neznanju, griješenju, zabludi i nepokornosti ustrajavaju. Svi dokazi su uzaludni i oni se zbog toga doimaju kao i gluhi i slijepi.
U objašnjenju uz ovaj ajet Zamahšeri primjecuje da se prosjecni slušaoci Svete knjige susrecu s vanjskim prividom revnosti, i da takoreci, zbog privida, formalno padaju nicice, dok u stvarnosti ni najmanje ne pokušavaju razumjeti Objavu..., te tako u odnosu na sadržaj ostaju gluhi i slijepi. Suprotno tome, oni koji se stvarno boje Allaha, usmjereni su na to da je shvate slušajuci je otvorenim ušima i gledajuci je otvorenim ocima.
Hasan Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: “Koliko i medu onima koji citaju Allahove ajete ima i gluhih i slijepih, ravnodušnih prema istini koja im se ukazuje. Pravi vjernici su razboriti prema Allahovoj knjizi jer se okoriste onim što vide i cuju iz nje.

I oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i ucini da se cestiti na nas ugledaju.”

Robovi Milostivog ponizno mole Allaha, dž.š, da im daruje potomstvo koje ce samo Njemu Jedinome služiti i koje ce ciniti dobra djela, baš kao što je molio Zekerijja, a.s, rekavši: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe cestita potomka.” Oni nisu zadovoljni time da oni budu Allahu pokorni robovi. Njihova je briga da se broj Allahovih robova povecava, pocevši od njihovih potomaka i njihovih supruga. Oni znaju da samo potomstvo kojemu je Allah konacni cilj može biti radost srca i najveci užitak na ovom svijetu i društvo u Džennetu.
Allahovi robovi mole da budu predvodnici bogobojaznima, to jeste uzorom i vodama drugim ljudima, za kojima ce se povoditi u cestitosti i odanosti Allahu, dž.š. A da bi mogli biti uzorom u cestitosti i sami moraju biti cestiti. Oni mole da budu prvi medu vjernicima u širenju pravednosti i cinjenju ibadeta na ovom svijetu.

“Oni ce biti, za ono što su trpjeli, odajama džennetskim nagradeni i u njima ce pozdravom i blagoslovom biti susretani. U njemu ce vjecno ostati, a kako su one divno prebivalište i boravište!”

Da bi se postigla nabrojana svojstva s kojima Milostivi opisuje svoje odane i iskrene robove, neizbježna je izdržljivost i strpljenje (sabur) na Njegovom putu. Istinski robovi Allahovi, strpljivo i hrabro podnose sve progone kojima su izloženi od neprijarelja istine i ostaju postojani i dosljedni u svojim nastojanjima da Allahov zakon ostvare. Oni revnosno ispunjavaju svoje obaveze prema Allahu, dž.š, iskreno i bez straha i odolijevaju svim iskušenjima. Zbog postignutih vrlina i pokazane strpljivosti, On Uzvišeni, nagraduje ih odajama džennnetskim u kojima ce pozdravom i blagoslovom biti susretani i cašceni u izobilju i raskoši Gospodara njihovog. Kao što Uzvišeni u drugom ajetu kaže: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište.”
“U njemu ce vjecno boraviti, o kako su one divno prebivalište i boravište,” to jest, divne li su te odaje za gledanje i udobne za stanovanje.

U nizu spomenutih ajeta navodi se jedanaest vrlina: skromnost, blagost, provodenje noci u namazu i molitvi, strahopoštovanje pred Allahom, izbjegavanje rasipanja i škrtosti, distanciranje od idolopoklonstva, od vanbracnih odnosa i ubistava, od grijeha, te prihvacanje opomena i, konacno, poniznost pred Allahom.
Želimo li biti s robovima Milostivog, spomenuti ajeti sure El-Furkan treba da nam budu podstrek i putokaz. Gospodaru naš, svrstaj nas medu ibadur-Rahman, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost srca naših i ucini nas istinskim predvodnicima bogobojaznih, jer Ti si neizmjerno plemenit i dobar prema robovima svojim. A m i n !